(In)direkt Novi foji, broj 52 25.7.2007 10:29
Sportski reket nad najmlađima
Naknada za treniranje -100 kn, trenerka - 600 kn, patike (kopačke) - 800 kn. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem, za sve ostalo tu su Mastercard i roditelji, glasila bi planetarno poznata reklama, modificirana za najmlađe, kane li se baviti sportom u nekom od labinskih klubova. Još jučer, uz osobne i fiziološko-antropološke podatake, početnicima su se tražili i podaci o članovima uže obitelji te njihovim sportskim aktivnostima, a u cilju procjene sportskih dosega mališana.
Ubrzo će se mladima za upisa u klubove umjesto tih, tražiti podaci o visini plaće oca i majke, tipu obiteljskog automobila i slično. Suštinski, potonjom metodom selekcije već se 5-6 godina služe gotovo svi labinski klubovi, a posebno tri koji sebe, osobito za podjele gradskih dotacija, od milja zovu «veliki». Baviti se danas sportom u Labinu postao je privilegij djece bogatih roditelja, pa ne čudi erozija kvalitete. Za nepisano pravilo da se iz najsiromašnijih društvenih slojeva regrutira najviše vrhunskih sportaša, u labinskim upravama drže kao do «lanjskog snijega». Njima su bitne njihove pozicije. „Nek' sustav kako-tako funkcionira", moto je kojim prikrivaju vlastitu nesposobnost i nenamjensko trošenje novca. Da su se u Marseilleu ili Rio de Janeiru rukovodili labinskim primjerom svijet nikada ne bi upoznao Zinedina Zidana i Ronaldinha, virtuoze potekle iz siromašnih obitelji, koje nisu bile u mogućnosti zadovoljstvo svoje djece plaćati mjesečnih 100 kuna.
Gotovo svi klubovi s Titovog trga dobivaju više novaca nego li ga troše na niže uzraste. Zašto onda roditelji svojim automobilima voze djecu na utakmice? Zašto im kupuju patike i kopačke? Napose, zašto plaćaju pristojbu za treniranje? Čast izuzecima, ali većina u upravama ima «zmiju u džepu». Kunu se u ljubav spram kluba, a u biti su tu zbog osobnih interesa. Kad jednom uđu u klub ne može ih se «suzavcem istjerati». Mašu ostavkama, kao «dosta nam je svega», a u biti vrše pritisak na gradske čelnike da im doznače još novca.
Spornu pristojbu svi opravdavaju kao namjensku. „Za plaćanje trenera", kaže Jakov Modrušan, uspoređujući to sa satovima gitare. Razlika je samo što profesor gitare nema dotacije za svoj rad iz gradske kase. Sve to otvara i krucijalno piranje: Tko radi s mladima? Svi se kunu u devizu kako to trebaju raditi najbolji i najstručniji treneri, a samo površan osvrt unazad ukazuje na sasvim suprotno. Štedeći valjda za druge, njima važnije stvari, uprave rad s mladima često povjeravaju volonterima vrlo upitne stručne i sportsko-pedagoške naobrazbe, a u ekstremnim slučajevima i krajnje upitnih moralno-etičkih i ljudskih kvaliteta.
ALKEMIČARI IZ RU MLADI RUDAR
Ta naknada, koja godinama razara «sportsko tkivo» Labinštine, izum je «alkemičaria u laboratoriju» RU (zlobnici kažu Roditeljske udruge) Mladi Rudar. «Izum» je to ex-predsjednika Peruška, kojeg je tajnik Verbanac dodatno usavršio. On je u doba internet bankarstva svoje trenere, uz one HTV-ove, pretvorio u danas jedine živuće inkasatore. Doveo ih je tako u ponižavajući položaj (barem one koji imaju malo «obraza») da od djece skupljaju po 100 kuna za plaću. Djeca kao djeca zaborave novac, nekad roditelji nisu u mogućnosti platiti na vrijeme (ili nikako), pa se inkasiranje pretvori u klasično «žicanje love». Mučno da mučnije ne može biti, ne znaš kome se više «diže želudac», djeci ili trenerima («s obrazom»).
Tamo gdje stadoše Peruško i Verbanac, a u želji da «doskoči» neplatišama, «sustav 100 kn» usavršio je Zdravko Štingl. Neuredne platiše «disciplinirao» je klupom za rezerve. To je svemu dalo novu dimenziju. Zakonski, svaka vaninstitucionalna naplata pod prisilom znači reket. Iako se u ovom slučaju ne radi u obimu i metodama «dečki s Knežije» činjenica je da je i «dečko iz Vileta» ovim činom uveo «sportski reket» i to nad nejači.
Još je tu «prljavog rublja», ali pametnom i ovo dosta. Nepobitna je činjenica da je u eri gornjeg «trijumvirata» iz «ovih ili onih razloga» 50-ak super talenata prestalo trenirati, a «samo nebo zna» koliko je djece, čiji roditelji nisu mogli (htjeli) plaćati «sportski reket», odustalo već na početku. Mladi Rudar i dan-danas počiva na igračima MRK Rudar. Iako svi u svojoj «poznoj sportskoj jeseni», boljih nema. Osim Glavičića i Stubičara svi ostali, koji sebe mogu nazvati igračima potječu iz, još u prošlom stoljeću, «upokojenog» kluba, kome je(su) upravo osnivanje(či) Mladog Rudar(a) ukucalo(li) zadnji čavao u «mrtvački lijes».
Ruku na srce, labinski «rukometni mrtvac» je imao milijun propusta ali barem nije provodio «sportski reket». Zahvaljujući tome Mladi Rudar je u oporučno nasljedstvo dobio okosnicu današnje prve momčadi. Bila su to vremena (1994-2000.), koja neki nazivaju Robin Hoodovskim; «otimalo» se bogatim (Plominski zaljev, De Conte, Rabac, Pewa.....), a davalo siromašnim; ali i vremena dobrog rukometa i prepune dvorane. Era Mladog Rudara može se zvati Tuđmanovskom. Uzima se siromašnim, daje bogatim. Ali muški rukomet je još prvi sport na Labinštini, što ukazuje da je situacija u drugim klubovima, napose u preostala dva iz «velike trojke» još gora.
ŽRK RUDAR - TURISTIČKA AGENCIJA
U bivšoj perjanici labinskog sporta, ŽRK Rudar, situacija je najgora. Usporedbe radi, nema potrebe ići u eru Marija Ilijašića i Erkola Golje, dovoljno se vratiti 7-8 godina unazad. U doba Davora Čerljenka labudicama je doslovno za milimetar izmakla Prva liga. Ekipu, koju je u zadnjoj sekundi odlučujućeg sraza stativa Ksenije Vozila udaljila od elitnog razreda, stručnjaci koji su naslijedili Čerljenka ubrzo su «sustavom 100 kn» te devizom «tko želi igrati neka si kupi patike», doveli na začelje Druge lige. Klub je pretvoren u «turističku agenciju» putem koje se, kroz organizaciju raznih državnih prvenstava u nižim uzrastima u pred i posezoni pune rabački hotelski kapaciteti. Domaće djevojčice igraju marginalnu ulogu te su samo ukras natjecanja. U ŽRK se valjda drže one Coubertenove, «važno je sudjelovati» (puniti hotelske kapacitete). I ovdje roditelji financiraju većinu aktivnosti najmlađih.
NK RUDAR BEZ POMOĆNOG IGRALIŠTA
Dok u RU i ŽRK roditelji u potpunosti financiraju čak i odlaske na turnire (većinom su to izleti u rukometnu «velesilu» Italiju), u NK Rudar su malo sofistiraniji. Osim neizbježnih (u tako dragoj gotovini) 100 kuna, oni turnire (izlete) ne naplaćuju u cijelosti. Zadnji, u Slovačku, organizirali su po receptu Tarika Filipovića: pola-pola. Pola djece je cijeli iznos iskeširalo (ili za visinu istog «ispeglali» tatinu ili maminu Master ili neku drugu karticu), a drugi su imali sve gratis. Častilo ih je Nogometno središte Labin (čitaj: gradski proračun). Segregacija bez presedana. Umjesto izleta u nogometnu «velesilu» Slovačku bilo bi uputnije da su odgovorni u Nogometnom središtu tim novcem pokrenuli akciju da se toj istoj djeci u Labinu izgradi pomoćno nogometno igralište, kojeg NK Rudar još nema. Samo da sad iz kluba ne bi kažiprst usmjerili k Titovom trgu. Činjenica je da Grad jest dužan graditi sportsku i inu infrastrukturu ali ne možete ni vi u NK Rudar dobiti sve, «i novce i ovce». Klub se može nazvati atletskim, jer čak i seniori najviše vremena treniraju na atletskoj stazi, istina prekrivenoj jeftino kupljenoj (tri boda Višnjanu), a skupo prodanoj (Grad Labin) umjetnoj travi. Ne bi li bilo bolje da je Grad za novac kojim je «kupljena» ta umjetna trava poravnao neku livadu i napravio kakvo-takvo pomoćno igralište.
ISKRA I RABAC - SVJETLI PRIMJERI
Šešir do poda upravama NK Iskra-Vinež i NK Rabac, dva labinska sportska «siromaha» s dotacijama od 80-ak tisuća kuna (NK Rudar legalno dobiva 400, a priča se «ispod stola» još 200 tisuća kuna). Oba kluba, svima od pionira do seniora kupuju kompletnu opremu. Ne naplaćuju «sportski reket». Na kraju i na početku polusezone svima upriliče prigodnu zakusku i zabavu. Rapčani djeci iz Labina organiziraju i prijevoz na trening. Vinežani su «vlastitim rukama» izgradili nogometno igralište, Grad nije uložio ništa ali ga je «papirnato prisvojio», pa ga klubu iznajmljuje godinu za godinu, čekajući valjda pogodan trenutak da ga pretvori u pomoćno igralište Rudara. Ironija je da Grad u održavanje formalno svog (u najmu Iskrinog) igrališta ne ulaže niti lipe. Usporedbe radi, za održavanje onog Rudarovog potroši preko 200 tisuća kuna.