(In)direkt Novi foji, broj 54 27.9.2007 10:59
Tata izmisli sport da budem prvak
«Kuluk» na kreditne kartice roditelja mladih labinskih sportaša, osim erozije kvalitete kao izravne, čini i puno veću kolateralnu štetu. Ako plaćamo, red je da nas se nešto i pita, promišljaju, najčešće «bolesno-ambiciozni» roditelji. Roditelji u upravi, ništa strašno rekli bi neupućeni, ali dugoročno je to pogubnije i od «sportskog reketa». Ukinuti 100 kuna, kupiti trenerku i patike može i mora svaka ozbiljnija uprava. Drugi problem je kompleksniji; jer su «bolesno-ambiciozni» često sami sebi i uzrok i posljedica. »Zahrđali» klupski činovnici, čuvari vlastitih fotelja - po svaku cijenu; unutra će namamiti i crnog vraga samo neka plaća i neka ne prčka po njihovim »krpicama». Čast izuzecima, ali najveći broj roditelja u uprave ulazi u želji da «preko noći i reda» progura svoga mezimca. Najčešće sportske naobrazbe po kojoj lopta skače jer je žaba u njoj, uz sve to roditeljski subjektivni, a u situaciji da «nekog vraga» i odlučuju, omča su oko vrata svakom ozbiljnom klubu.
„Doša ja na trening utakmicu. Bliže igraču, urla šjor s desne tribine dok s liva šinjora vapi: Biži ća od igrača. Gospe vam, 'ko je ovaj šjor? Ćaća malog Stipe. Ali je i šinjora nečija mater? Isto od malog Stipe, no supružnici se taktički ne slažu, pa je svatko na svojoj tribini. Ajme, Gospe moja, mater mi i ćaća nisu ni znali di su Gripe. Možda sam zato i posta igrač", zbunjen viđenim tješio se Dino Rađa, planetarno poznata i priznata NBA zvijezda, danas predsjednik KK Split CO. U glavnom gradu Dalmacije roditelji su još na tribinama; dok su u istočno-istarskoj prijestolnici već i u upravama. „Na roditeljima je samo da djecu dovezu na trening, a ne da budu ondje i da postanu veći stručnjaci od nas", prošli je mjesec, umoran od svega, u diktafon Igora Radića zavapio profesor Ivan Sprčić.
CA TI BABO PRÄVIŠ
Ali «bolesno-ambiciozni» su već na seniorskim, oni umjereniji na klupama nižih uzrasta, a gotovo svi u prvim redovima tribina; često tamo vode glavnu riječ, pa su treneri tu najčešće «licence radi». Dok je roditelja «blizu»; sportsko tkivo će još više metastazirati a pitanje je hoće li ikada za labinski sport stići spas, makar i u zadnji-čas. Koji predsjednik ima snage reći «ne» roditeljima. Utjecaj im je prividno najmanji u NK Rudar, drže samo jednu fotelju (Munjas), no pod opsadom drže prostor oko svlačionica, zapadnu tribinu napose. Vrijedi «snimiti» sve te kartaške migove kojima tatice i mamice daju naputke. Djeca više ne gledaju na istok, gdje sjede treneri. Fascinira, vidljiva s Marsa «vizualna veza», lani ponajboljeg igrača Rudara Hodžića s ocem, nekad odličnim nogometašem. Mali Mujke, po svakom potezu ili bombi iz dinamitne mu ljevice, instiktivno baci pogled prema babi na vrhu tribine, koji ga, sasvim je sigurno samo njima znanim migom, naputi «što dalje». Bezazleno rekli bi; no možda u toj «tajnoj vezi», očima ka zapadu, bez pogleda na istok, treba tražiti korijen sukoba Hodžić-Šumberac; nedvojbeno najvećeg, a vjerojatno i presudnog uzroka što Rudar danas nije zajedno s Pulom u II. ligi.
HALO SARA, TORNOJ SE ZAJNO
Ali i dijete nekad može «pogurati» roditelja. Shvativši da su mu povjerili ekipu curica limitiranih sportskih mogućnosti, «trener svih trenera» Franko Mileta spas je lani našao u «Halo Zagreb». Svjestan da ne može preko noći to popraviti, napose ne nad ponorom treće lige; Mileta u pomoć zove kćerku Saru, bivšu rukometašicu. Cilj je opravdao sredstvo, Sara je bila tatin spas u zadnji čas; ali je usput ogolila istinu o stanju igračkog mu kadra. Bivša je bolja od svih sadašnjih, najkraći je rezime svega.
Po roditeljima u upravi, prednjači, zna se - Mladi rudar. Istina, dolaskom Demetlike omjer je pao na podnošljivih 3-8, dok je za Peruškove vlade čast «ne-roditelja» sam, samcat branio Renato Jelčić. Svoje «pravo lice» roditelji pokažu kad djeca napuste klub. U Mladom rudaru su se do sada svi odreda, osim Lautizara povukli za svojim mezimcima. A vjerovali ili ne, neki su i knjige o rukometu pisali!?
NAPISAT ĆE TEBE MAT LIBRET
Jasmina Gruičić, u rukometu poznata po sinu rukometašu, s krajnje oskudnim rukometnim znanjem, valjda na krilima majčinske ljubavi, upustila se u avanturu pisanja knjige «50 godina rukometa na Labinštini». Uz dvije godine kašnjenja, «Jacin hoby» razne je proračune stajao oko 150 tisuća kuna. Iako joj ni novca ni vremena nije falilo, Gruičićka je umjesto knjige o labinskom sportu broj 1, ispisala «falsifikat nad falsifikatima». Pedeset i dvije godine nakon što su Frane & društvo u Labinu «posadili», vrijeme će pokazati, u Labinjana i svih Hrvata najsport, na sjajno organiziranoj promociji knjige, predsjednik Organizacijskog odbora a već tad i predsjednik Mladog rudara Tulio Demetlika molio je za ispriku, kašnjenjenja radi. Da joj je znao sadržaj, nazočne bi gotovo je sigurno molio i za oprost što je otiskana. Listajući je u nevjerici, teško krijući kisele (pod)osmjehe, mnoge su se labudice pitale: Je li to knjiga o mini ili pravom rukometu? Sraman je tretman labinskih sportskih heroina s kraja 20-og, napose usporedi li se s onim tatinih i maminih klin(aca)ceza s početka 21-og stoljeća.
ŠKANCELANI KO CIGANI VA SLOVENIJ
Muški prvoligaš je tretiran poput srpskih klubova na HTV-u devedesetih, pa se «Presidente» u svom govoru ispričao i onima zbog čijeg se «brisanja» knjiga naprosto mora zvati falsifikatom. Traga ni glasa Mladenu Prskalu, uz Miletu i Frankovića, najlabinskom igraču svih vremena. Čelo «Liste izbrisanih», duge gotovo kao poznatija slovenska, drži zlatni iz Atlante, Šujster; slijede Beširević, Datos, Zubac, Peranović, P. Franković, Medić, Kos, Saltarić, Zagorec, Vinovrški, M.i I. Višković, Misovski... «Status» igrača Rudara, Gruičićka je oduzela i Ninu Menihu, igraču najzaslužnijem za prvi labinski prvoligaški uzlet, koji je u Vozilićima, kao Rudarov igrač, «zaključio» svoju loptačku karijeru. Izbrisan je i drugi teško stradali, ovaj čak na terenu u dresu Rudara, Alen Dukić i to u sve tri kategorije (igrač, trener, sudac). Koga briga za legende i «ranjenike» bitno je da ne fali tatine i mame dječice.
Bez «izbrisanih», knjigom-falsifikatom dominira društvo maminog Vlade. Dečku svaka čast, igrač planetarnih mogućnosti s inoperspektivom; pa mu je tim više mamin vjetar u leđa samo balast. Pri prelasku u Poreč, mama & RU društvo odštetu od preko 100 tisuća kuna po HRS-u, spustiše na mizernih 50 tisuća. Mamin dar Vladi od 10-ak tisuća eura «sol su na ranu» bivšim igračima. Tablice prosječnih plaća kažu da je dolazak Valnera Frankovića «na ovu stranu Učke» koštao vrtoglavih 450, a Černjulov odlazak «na onu stranu» 250 tisuća današnjih kuna, pa Gruičićevih 50 djeluje kao malo bolja konobarska manča.
PAPÄĆI STORI MI KLUB
«Ako neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu», reče Robert Faraguna odlučan da u pomanjkanju «društvene inicijative» formira klub za rekreaciju sina mu Marka, zlu ne trebalo uskladivši sve i s vlastitim biznisom. Nastade Brdsko-biciklistički klub zvučnog imena «Istra-bike», jedan od više labinskih obiteljskih klubova u «izmišljenim sportovima». Na listi «izmišljenih» je i budokai također «pod kapom» jedne od obitelji Faraguna, one od oca Josipa (lista olimpijskih i neolimpijskih sportova na www.hoo.hr). Klubu bi najtočniji naziv bio scensko-budokai, jer mu glavninu ativnost čini najam ringa koji za raznih pučkih fešti na Labinštini organizatorima služi kao pozornica za kulturno-umjetnički i zabavni program. Sloboda udruživanja i tržišna orijentacija, nalažu da u ova dva slučaja ne može biti «felera». Ne bi ga ni bilo da BBK i (S)BK u biti nisu samo paravan i proziran pravni okvir za financiranje rekreacije dviju obitelji Faraguna putem gradske riznice. Vožnje po «kršinu i bošku» te «fizički obračuni» Faraguninih, Maricu Kadoić-Balaško godišnje koštaju 60-ak tisuća kuna. Luksuz je da Grad bez pomoćnog nogometnog igrališta i košarkaškog kluba dotira obiteljske klubove u «izmišljenim sportovima».
Dokaz je to da ovako konstituiran Savez sportova pod hitno treba restrukturirati, možda čak i na novo konstituirati. Što god radili jedno je neophodno, hitan zaokret, prije svega po pitanju selekcija članstva (kao u HOO-u) a napose po pitanju preciznog pravilnika o financiranju. Danas su, vjerovali ili ne u Savez sportova Grada Labina učlanjena čak 34 kluba a samo je sedam olimpijskih sportova. Od toga za samo dva (nogomet i rukomet) se može reći da kako-tako egzistiraju, dok pet ostalih (judo, odbojka, atletika, tenis i jedriličarstvo) samo vegetira u korovu «izmišljenih».