Knock out Novi foji, broj 65 1.9.2008 13:06

Treba li Labin obnoviti prijateljske veze s Užicama?

Srbiju sam u zadnjih godinu dana čak dvaput posjetio. Prvi je put to bilo u studenom kada sam s prijateljima otišao u Skopje na nogometnu utakmicu Makedonija-Hrvatska. Tada sam kroz najveću državu bivše Juge samo proputovao, a više sam se zadržao na Kosovu i u Makedoniji. Srbijanska područja kroz koja smo tada prolazili na nas su, zbog nerazvijenosti, ostavila takav depresivan dojam, da mi je u jednom trenutku bilo žao onih ljudi koji tamo žive.
Moj drugi susret sa Srbijom na mene je ostavio puno bolji dojam. Iako je na svakom koraku vidljivo da ova država za Hrvatskom po svemu zaostaje barem 5 do 10 godina (osim po cijenama, jer su uglavnom iste kao i kod nas), Šumadija, gdje sam najviše boravio, ipak bolje izgleda nego južna i istočna Srbija.

SABOR U GUČI
A razlog mog drugog posjeta Srbiji je zanimljiv. Kada sam na internetu vidio snimke i fotografije s Dragačevskog sabora trubača u selu Guča, odlučio sam sjesti u auto i uživo doživjeti ovaj kulturno-zabavni spektakl, koji je samo ove godine u pet dana posjetilo oko pola milijuna ljudi, od čega četvrtina stranaca. Da ne putujem baš sam po brdovitom Balkanu u pratnju sam uzeo 17-godišnju nećakinju Moniku Knežević (kojoj je to bila avantura godine), a da ne obilazimo samo srbijanska sela, jednu smo noć prespavali i u Beogradu.
Sabor trubača u Guči poseban je spektakl i svakom ljubitelju world musica preporučujem da ga barem jednom u životu posjeti. A naročito bi ga trebali posjetiti organizatori Labinskih konti, Susreta klapa, Susreta limenih glazbi Istre i sličnih manifestacija, pa da vide kako takve evente treba organizirati. Mislim da bi mnogi od njih imali što naučiti u Guči. Vidjeti članove limenog orkestra iz Njemačke kako na ulici zajedno s Romima sviraju Ederlezi (Đurđevdan) ili Francuze koji, pak, sviraju Marš na Drinu, dok tisuće turista oko njih plešu kolo, zanimljivo je iskustvo.
Ono što je posebno zanimljivo nama Labinjanima je da se Guča nalazi nekih 30-ak kilometara od Užica, grada s kojim je Labin bio pobratimljen do 1990. godine. Naime, kako su Užičani 1941. godine imali Užičku republiku (ne znam da li se još uvijek ponose s tim, budući da je ratni vođa njihove republike bio Tito), tada su se pobratimili svi gradovi koji su tijekom povijesti imali «svoje» republike, pa se Labinu i Užicama pridružilo i Kruševo iz Makedonije, zbog Kruševske republike u vrijeme Ilindenskog ustanka.
Suradnju Labina i Užica (tada Titovog Užica) inicirali su djelatnici Domova zdravlja oba grada, a kasnije je ona proširena i na kulturni, sportski i gospodarski dio. U blizini Užica je i naselje Sevojno, čija je škola bila pobratimljena s OŠ I.L. Ribar, na što me podsjetio i jedan štander iz Guče vidjevši moju majicu s natpisom Labin. (Doduše, on je mislio da je Labin u Sloveniji).
Suradnja Labina i Užica naprasno je prekinuta početkom rata i to jednostrano sa srbijanske strane, kada je iz Užica na adresu tadašnje Općine Labin upućeno jedno vrlo grubo i neugodno pismo o raskidu bratstva. No, možda je sada vrijeme da se sve to zaboravi te da se opet obnovi suradnja ova dva grada.

Što o svemu misle Užičani?
U raspravu na portalu novifoji.com o tome treba li obnoviti prijateljstvo s Užicama uključili su se i pojedini žitelji Užica. Evo što su oni napisali o tome.
* Članak o Užicu i Guči mi se dopao i radujem se takvim člancima s obe strane. Ovog leta sam bila u Istri i zaljubila se u taj deo Jadrana. Bila sam u Rapcu, meni se veoma dopalo i mentalitet ljudi mi se svideo i kao državljanin Srbije sam se osećala veoma prijatno. A mislim da tako treba da se osećaju svi ljudi dobre volje bez obzira odakle dolaze.
* Umesto da se malo družimo i diskutujemo, ovde nas dočekuje jezik mržnje. Lepa dobrodošlica, nema šta. I da pređemo preko toga što nas nazivate koljačima (mada je baš paradoks ko se usuđuje nas nazivati koljačima), ali svakako bi trebalo da znate da nazivati nas Srbijancima i našu zemlju srbijanskom ovde se smatra kao najgore moguće vređanje. U Užice niko ne zazire da dođe ma koju registarsku oznaku imao, za razliku od vaše lepe. Zavedeni idejom bratstva i jedinstva jednom smo vam zaboravili sve zločine koje ste napravili, drugi put vam to nismo dozvolili i nikad više i nećemo.
* Najpre, pozdrav za sve Labinjane i Istrane iz Užica. Potom pozdrav za sve ljude dobre volje, ma kako se deklarisali i ma gde živeli. Na izlaganje mog sugrađanina bih morao da reagujem, nije hrvatski narod činio zločine nad Srbima već su pojedini pripadnici hrvatskog naroda činili te zločine, kao što su pojedini pripadnici srpskog naroda činili zločine nad Hrvatima. Zločine ne čine narodi već zločinci. I jedne i druge krvoloke (i hrvatske i srpske) treba najpre imenovati, pa uza zid i metak u čelo. Poistovećenje čitavog naroda sa delima malog broja pripadnika tog naroda je upravo recept kako manipulisati sa masama. Goran P.S. Poseban pozdrav za crveno-crni Labin