(In)direkt Novi foji, broj 65 1.9.2008 13:10

Rudar spas potražio u SAD i na Vinežu

Dok ovo budete čitali već će biti odigrano prvo kolo u dvije, nakon Prve malonogometne, naredne sezone za Labinštinu najzanimljivije lige, Trećoj i Četvrtoj hrvatskoj nogometnoj u skupinama - Zapad. Gotovo je sigurno da će rezultati Rudara i Jedinstvo Omladinca u prva tri-četiri kola biti jasan pokazatelj u kojem će smjeru biti usmjerene ovosezonske ambicije dva najveća nogometna „giganta" Labinštine. Istina jednoga više na papiru nego u stvarnosti, ali što je - tu je, tri je još uvijek više od četiri.
Optimisti prognoziraju i željno očekuju da će se već od naredne sezone napokon igrati lokalni trećeligaški „vječiti derbi", ali pripremni susreti pokazuju kako ga je realnije očekivati s četveroligaškim predznakom. Naime, Rudar i Raša 1938 pokazali su obećavajuću, a Nedešćani obeshrabrujuću formu. No, nije nerealna ni varijanta s četveroligaškim „trokut-lokalnim rivalitetom", za široki puk i klupske blagajnike možda i najzanimljivija. Šest derbija sa po tisuću, možda i nešto više prodanih ulaznica po utakmici, značilo bi najmanje pedesetak tisuća kuna godišnje dodatno za svakog od njih tri. Istina, to su u trenutnim okolnostima jedino novci vrijedni spomena samo za najstariji klub na Labinštini, Rašu 1938. Za Jedinstvo Omladinac, koje sebi može dozvoliti luksuz od tridesetak igrača na platnom spisku ili Rudar, koji čak i prvoligaškoj Rijeci može oprostiti pedesetak tisuća eura obeštećenja, a samo su jednog igrača ove sezone plaćati gotovo desetak tisuća kuna na mjesec, to su mrvice.

PO POJAČANJA U AMERIKU
U svakom slučaju s najviše zebnje u novu sezonu ulazi momčadi iz Zelenica. Tamo je i ove sezone bilo prometno, gotovo kao na obližnjem autobusnom kolodvoru. Na peronu odlazaka bilo je znatno prometnije, dok su, osim vratara Radulovića, drugi uglavnom zaposjeli oni koji nisu imali drugog rješenja osim Rudara. Da ne bi bilo zabune, nije u pitanju njihova igračka nekvaliteta, već činjenica da je Rudar ljetos nužda prisilila na četiri, za labinske prilike astronomska transfera, Sandija Dobrića i Zorana Kovačevića, s Puljaniniom Puhomi i Amerikancem Ayalom kao „kusurom", a sve za račun Istre 1961, koja je imala u(do)govorne obveze prema svima njima a koje je vrlo vještom „administartivnom gimnastikom" ispunila preko Rudarovih leđa. Labinjani su, uz nadoplatu oko pola iznosa u kešu, jednogodišnju „gažu" navedene četvorke platili jedinom preostalom klupskom „srebrninom", Ševkom Okićem.
Jednako kao u igračkom, bilo je dosta „prometno" i u ostalim klupskim strukturama. No, tamo se promjene mogu tretirati i „kozmetičkim". Istina klub je dobio novog trenera i predsjednika, Ninu Kosa i Ljubu Buršića, ali i dva stara lika u njihovoj sjeni, dvojac koji je prošle godine „žario i palio", Ljubu Vilića i Jakova Modrušana, dva ranjena lava koje dobro upućeni u situaciju u Zelenicama drže kao dvije „ljute guje" u njedrima novog trenera i predsjednika. Teško se oteti dojmu da su obojica, nakon bolne spoznaje da nisu više „poželjni" u Zelenicama, tu ostala pod parolama: Daj što daš, ako neprijatelja ne možeš pobijediti, pridruži mu se".
Posebno će teško biti novom predsjedniku Buršiću, naslijedio je klub u totalnom rasulu a bivši „premijer" mu je ministar u vladi. Oni s malo „boljim sluhom" govore da Bepi već upozorava kako je za njegova mandata: trava bila zelenija, mreže bolje zategnute, da su se korner zastavice ljepše lepršale, ali i za Buršića najopasnije da glasanje na Skupštini nije bilo posve regularno.

PO TALENTE NA VINEŽ
Ipak, bez obzira na sve loše što je iza sebe ostavio bilo bi nekorektno ne naglasiti da je Modrušan za svog mandata napravio i neke dobre poteze, pored ostalih podigao Rudar do Treće HNL, ali je nedvojbeno da je tek njegov odlazak pokazao koliko je truleži bilo u Rudarovom bolesnom tkivu i na koliko labavim nogama je stajala "kula od karata" u Zelenicama, koju je on često u izljevima samoljubivosti od milja nazivao „institucijom". Istina, Bepi je više ili manje uspješno brodio teškim vremenima, čak stizao vraćati i tuđe dugove, ali prave vizije vladanja klubom nije imao. Nije imao suradnike, već samo podčinjene, uz par časnih iznimki uglavnom poltrona i ulizica bez vlastitog mišljenja i stava a ponajmanje ideje u vođenju ozbiljne sportske organizacije kao što je Rudar.
Najkrupniji nedostatak Modrušanove ere upravljanja klubom bilo je nepostojanje nikakve projekcije njegove bliže i dalje budućnosti. Bepijev Rudar živio je samo "za danas". Najbolja potvrda toga je stanje u juniorskom pogonu. Prije manje od dva mjeseca Bepi je putem medija „grmio": Mi smo drugoplasirani na Kvarnerskoj rivijeri (od hrvatskih klubova) što je najbolja potvrda našeg stručnog i sustavnog rada s mladim!? A kako se radilo zadnjih godina najbolje potvrđuje činjenica da je Rudar za nadolazeću sezonu Prve kvalitetne lige juniora bio prisiljen posuditi kompletnu juniorsku momčad Iskre s Vineža. Zato, imali li ambicija za novi povratak na klupsko kormilo Bepi bi prije svega trebao otići kod Ćire Blaževića jer je on najbolji primjer kako jedna javna osoba svaku kritiku efikasno transformira u motiv. A upravo je kritika Bepiju bila najveći „uteg" u karijeri. Kad bi mu se netko usudio reći da nije baš toliko lijep i pametan koliko mu ulizice govore, makar to bilo i dobronamjerno, on bi se ponašao poput zdravog čovjeka koji je obolio od an¬gi¬ne pa od toga radi dramu jer ga nitko ni¬je upozorio da ima i težih bolesti.

S KIM SI, TAKV BUDI
Sasvim suprotna situacija od labinske bila je u Nedešćini koja je bila ovosezonska hit destinacija kad su prelasci igrača bili u pitanju. Nedešćani su se pojačali u gotovo svim selekcijama. Doveli su sve koje su željeli, osim Igora Juričića. Umjesto da na ovom primjeru nešto nauče, neke usijane glave u Zelenicama uporno nastavljaju po starom, dajući određenu podcjenjivačku dimenziju spram igrača koji su se zaputili u obližnje općine. Kažu, prijeći iz Rudara u Jedinstvo Omladinac ili još gore, ne daj bože u Potpićan ili Rašu, znači nedostatak „sportske higijene". Takve teorije bi možda i držale vodu da ih javnosti ne plasiraju osobe koje žive u istoj ulici u kojoj se nalazi labinski gradski stadion ili ga kao na dlanu vide s vlastitog balkona, ali im ni na kraj pameti nikad nije bila pomisao da obuku Rudarevu trenerku bez par tisuća kuna honorara. Zbog toga barem oni nemaju moralno pravo držati lekcije, na primjer Michaelu Vozili, koji je godinama svakodnevno iz Vozilića dolazio u Labin a nitko mu nikada ni kopačke nije kupio, a kamo li platio barem dio putnih troškova.
Žele li održati korak s konkurencijom, Labinjani se pod hitno moraju osloboditi kompleksa „više vrijednosti". Priče kako je čast nositi „sveti" zeleni dres više ne drže vodu ni kod male djece. Želi li Buršić zaustaviti eroziju kvalitete u nižim uzrastima pod hitno na njih mora dosljedno i namjenski trošiti sredstva Saveza sportova. Ako Jedinstvo Omladinac organizira prijevoz djece na trening morat će to i Rudar baš kao što će im morati osigurati i sportsku opremu jer to čine i svi ostali na Labinštini. Da ukidanje onih sramotnih sto kuna „sportskog reketa" i ne spominjemo. Onima koji mu budu nametali teoriju da Rudar treba nastaviti po starom, na trošak roditelja, Buršić treba uskratiti honorar kako bi vlastitim primjerom pokazali ljubav spram voljenog kluba.

BOLJE PAKT NEGO RAT
Ma koliko se fanovi labinskog trećeligaša u postojećoj situaciji branili parolom „Rudar je Rudar i uvijek će ostati Rudar" svi kojima je istinski stalo do tog kluba moraju priznati da je njegova nekadašnja „nedodirljivost" na Labinštini u najmanju ruku ugrožena ako već nije „prošlo-svršeno" vrijeme. No, niti njihovi suparnici iz Nedešćine u ovom svojevrsnom sportskom „hladnom ratu" nemaju previše razloga za zadovoljstvo. Povijest je pokazala da samo u miru svi mogu biti dobitnici, dok su u ratu obično svi gubitnici, vrlo često pobjednici s većim žrtvama. Nastave li dalje u istom ritmu bilo koji rat može donijeti samo Pirovog pobjednika. Upravo zbog toga se i suparnički mafijaški klanovi vrlo rijetko iscrpljuju međusobnim ratovima već se obično unaprijed dogovore o globalnim stvarima. Pa zašto to ne bi i naši bubamarosi. Važno je dogovoriti princip, samo on mora biti isti, sve ostalo su nijanse.
Samo jak Rudar znači i jako Jedinstvo Omladinac i obrnuto. Nesporno je da su Nedešćani danas poduplani tamo kamo je Rudar deficitaran i obrnuto. Da je bilo više mudrosti i dogovora danas bi i jedni i drugi puno spokojnije očekivali svoja prvenstvena natjecanja. Rudar svakako ne bi bio prisiljen tražiti spas u nadaleko poznatim nogometnim sredinama poput SAD-a i Vineža. Buršić, kao „prekaljeni igrač" sasvim sigurno zna staru narodnu poslovicu da se budale uče na vlastitim a pametni na tuđim pogreškama. Zbog toga se za nadati da neće više u Zelenicama dozvoliti ispredanje mitskih priča o pranju novaca u Šumberu niti o torbama istih za Tomasa i Dinu. To su bili alibiji neuspješnih mu prethodnika a on ako želi biti uspješan mora pod hitno uspostaviti iskrenu suradnju sa susjedima. Budu li u Rudaru i dalje eventualne uspjehe Jedinstvo Omladinca i Potpićna doživljavali kao svoj neuspjeh a neuspjehe kao uspjeh, vrlo brzo će im i SAD-e biti premale, a Vinež predaleko.