(In)direkt Novi foji, broj 66 29.9.2008 14:08

Mala bara, puno krokodila

Zahvaljujući novoustoličenom tajniku labinskog Saveza sportova, Siniši Verbancu, koji se koliko, toliko trudi pridržavati odredbe članka 54. vlastitog Statuta, o javnosti rada, ovih je dana, po prvi put, svijetlo dana ugledala i umotvorina čelnika labinskih sportskih udruga po pitanju financijskih potreba u narednoj godini. Sam broj od 29 udruga, koje za svoj (ne)rad potražuju novac od Saveza, najbolje detektira glavni razlog erozije labinskog sporta u zadnjih pet-šest godina, te potpunu marginalizaciju čak i u županijskim okvirima.
Rukometaši tavore u trećem rangu, a rukometašice su na najboljem putu da tamo završe, dok će nogometaši biti sretni ako u njemu ostanu. Atletika postoji samo na papiru, da je to moguće boćanje bi već igrali mrtvaci, odbojka će se gasiti, a košarka je već davno upokojena. Gimnastika je u labinskim okvirima uvijek bila misaona imenica, a da Labin, kojim slučajem, nije na moru vjerojatno bi 90 posto populacije bili neplivači. Ali zato Savez izdašno financira fikcije poput učeničkih sportskih klubova, a „predano" se radi i na razvoju egzotičnih sportova, koji sebe od milja zovu plemeniti. Novac se dijeli klubovima za koji ni njihovi čelnici točno ne znaju što im ime znači, lupe nešto tipa „extrem", pa ako prođe, dobro prošlo.
Iz sportske se blagajne plaćaju obrti za postavljanje podvodnih sidrenih blokova i malonogometaši u zadnjem rangu natjecanja. Sva je sreća da većina onih, koji sebe nazivaju sportske udruge, postoje tek „na papiru" jer da kojim slučajem još nešto i rade sasvim sigurno bi njihove potrebe od 6,3 milijuna kuna bile smiješan iznos, a pitanje je da li bi im tada bio dovoljan i sedamdeset milijunski gradski proračun.

LJUDI MOJI JELI TO MOGUĆE - I. DIO
Iako je svaki od dostavljenih zahtjeva „priča za sebe", ipak ih se može razvrstati u nekoliko kategorija. Ekstremno prednjači onaj novoutemeljenog kickboxing kluba, ex-udruge budokai vještine koja je 30-ak godina lažno legitimirana sportom i može se svrstati u domenu naučne fantastike. Unatoč tome što upravljačka struktura kluba otkriva da je mama predsjednica, tata tajnik, a nećak mu potpredsjednik, njihov zahtjev od preko dvjesto tisuća kuna Izvršni odbor nije eliminirao, bez obzira na deklarativnom im opredjeljenju da Savez ne financira privatne obiteljske projekte.
Sa TPS-a se sve to virtualno opravdava s par šlepera medalja, no pomnija analiza otkriva kako se u spomenutim vještinama godišnje održava „desetine" svjetskih i europskih prvenstava, a državna su gotovo svakodnevna, i to prije i popodne. Istinskim zaljubljenicima u sport ostaje žaliti što kickboxing nije olimpijski sport jer bi u tom slučaju spektakl poput minulog iz Kine mogli pratiti najmanje pet-šest puta godišnje. Rame uz rame s kick bokserima, prije svih, idu labinski šahisti sa 135 tisuća kuna ali puno ne zaostaju ni rabački podvodni „aktivisti" s gotovo 60 tisuća.

NEBULOZE NAD NEBULOZAMA
U ovu kategoriju svakako spada družina iz ulice G. Martinuzzi imena Albona. Tu je teško ocijeniti što je veća nebuloza, gotovo 100 tisuća za malonogometni klub, koji tijekom godine nema uopće treninga, i to ne zbog nedostatka termina u dvorani, već zbog činjenice da nemaju niti jednog, jedinog vlastitog igrača ili 80 tisuća za atletiku. A ti atletičari su vjerojatno, ni krivi ni dužni najizmanipuliraniji labinski sportaši. Da bi njihovi čelnici došli do proračunskih kuna spremni su podmetnuti krivotvorene rezultate ili iste medijima plasirati u lažnom svijetlu. Tako se mogla pročitati dirljiva vijest o sjajnom četvrtom mjestu u državi jednog labinskog atletičara, ali je prešućeno da je ono bilo i predzadnje na spomenutoj utrci a da je zadnje osvojio također atletičar labinskog kluba. Kad se u cijelu sliku, u maniru vještijih manipulatora, smjesti najveće ruglo u centru drugog najuređenijeg gradića u Hrvatskoj, toliko puta „opjevani" kontejner, eto razloga da i oni najkamenitijeg srca suzu puste.

ZASLUŽUJU, ALI PRETJERUJU
U ovu kategoriju spadaju zahtjevi tri kluba za koje se raspodjela vrši u Velom kaffeu, prema „salveta-pravilniku" te Judo klub „Ippon". Tri muška svojim radom, posebno masovnosti a ženski činjenicom da su jedini ekipni za „ljepši spol" zaslužuju najveći tretman, ali ipak, što je previše, previše je. U ovoj skupini prednjači zahtjev NK Rudar težak 900 tisuća iako je i on, kad se usporedi s već opisanim „kick-mat-podvodnim" nebulozama minimalistički, prvenstveno kad se zna da se klub natječe u čak sedam službenih liga HNS-a, što je još važnije, u svim uzrastima, od U-9 prednatjecatelja do seniora.
Tri posto više od bubamarosa, u odnosu na ukupni klupski proračun, traže judaši. Kako se radi o kvantitativno najmanjoj disproporciji u odnosu na prošlogodišnji odobreni iznos i klubu koji svojim radom s mladima zaslužuje svaki respekt, a uz sve to u olimpijskom sportu, onda ne bi uopće bio „zločin" kad bi im se kod nove raspodjele malo i progledalo „kroz prste".
Kroz prste se godinama gleda i rukometašicama, no u vrijeme proklamirane ravnopravnosti spolova, ali i na osnovi svijetle prošlosti i tradicije koju ovaj sport ima u Labinu, mora se biti strpljiv te na sve načine, pa i novčano, poticati reanimaciju ženskog rukometa. Četrdeset posto svog ukupnog proračuna, u odnosu na sve ostale iz „ozbiljnijih spotova", najmanje traži muški rukometni klub, vjerojatno poučen iskustvom iz dalje prošlosti, kad su i kao prvoligaši bili daleko od čela najbolje dotiranih.

ŠTO VIŠE TRAŽIŠ, VIŠE I DOBIJEŠ
Ovdje prije svih spadaju dva nogometna kluba u županijskim ligama. U lipu jednakih 140 tisuća kuna jasno upućuje da su Rapčani i Vinežani svoje zahtjeve radili u dosluhu, samo je pitanje tko je koga savjetovao, Fajdo Đanluku ili Đanluka Fajdu. Jasno je svima, a i njima samim, da ni jedni ni drugi niti približno ne zaslužuju traženi iznos. Uz to Vinežani su ove godine juniorsku momčad iznajmili Rudaru, pa ako bude pravde trebaju dobiti manje i od Rapčana. Jedriličari su tražili dvostruko, nogometno središte trostruko, a boćarsko čak peterostruko više u odnosu na prošlu godinu. Na ove dvije potonje lokalne „asocijacije" najviše je povika, no zagrebete li malo bolje doći ćete do spoznaje da ima opravdanosti u njihovim zahtjevima. Nogometno je središte prošle godine u suradnji sa susjednim općinama organiziralo, hvale vrijedan, višednevni kamp u Gerovu za najperspektivnije mlade nogometaše Labinštine dok boćarsko s traženim novcem kani pokrenuti školu boćanja i zimsku boćarsku ligu.

ODBIJ OD KARAULE
Osim odbojkaškog kluba, koji će biti „izbrisan" zbog odlaska Marka Hrvatina u Zagreb, kamo je dobio zaposlenje u struci, ali i zahvaljujući inertnosti čelnika saveza koji nisu ni pokušali pronaći alternativno rješenje da se sačuva klub sa 30-ak djevojčica, s „platne liste" bi trebalo izbrisati još neke. Prije svega učeničke školske klubove čiji se (ne)rad najbolje oslikava u sveukupnom stanju u labinskom sportu a njihove se sve (ne)aktivnosti tako i tako financiraju sredstvima ministarstva.
Zanimljivo bi bilo proučiti i zahtjeve ribičkih klubova koji su suštinski hoby a ne sport, posebno jer oba, tako i tako, imaju „koncesiju" na unosno izdavanje ribolovnih dozvola. Formalno rabačkom auto moto klubu „Sveti Martin" samo ime govori o tome kamo suštinski propada, nešto kao da NK Jedinstvo Omladinac promjeni ime u NK Girandella. Nagli rast cijena žitarica na svjetskom tržištu bio je vjerojatno uzrok da i „tradicionalno" labinski sport, onaj konjički, traži pet puta više nego lani. Važnije pitanje, od onog oko opravdanosti zahtjeva Triathion „Albona-extrem" kluba za novih 20 tisuća kuna svakako je ono, tko im je i zašto još prošle godine odobrio gotovo 10 tisuća.

LJUDI MOJI JELI TO MOGUĆE - II. DIO
Nakon svih gore nabrojanih upravo je nevjerojatna činjenica da postoje i klubovi koji imaju osjećaja za realnost. Predvode ih tri labinska boćarska kluba od kojih barem jedan zaslužuje najmanje trostruko veći iznos jer je boćanje uz rukomet sport u kojem Labin može s najmanje uloženih sredstava dosegnuti prvoligaške dosege. Uz sve to, radi se o „autohtonom sportu", tipičnom za ovo, mediteransko podneblje. No, i oni su poput rukometaša izgleda naučili da ova sredina ne trpi uspješne pa traže ono što mogu dobiti nakon što se podmire potrebe podobnih: malonogometaša, izmišljenog budokaia ili nadaleko poznate rabačke škole podvodnih aktivnosti. Sami sebe su podcijenili i tenisači, a među svim predanim zahtjevima samo se jedan može ocijeniti u potpunosti realnim. Činjenica da imaju državnog prvaka, veliki broj članova i natjecanja te da su olimpijski sport, 50-ak tisuća kuna za BBK „Istra Bike" čini se jedinim uravnoteženim zahtjevom, bez precjenjivanja kao što je to učinila velika većina, ali i bez podcjenjivanja kao što su to učinili boćari i tenisači.