Zašto članovi Savjeta mladih za svoj rad trebaju primati naknadu?30.4.2008 9:5
Maturanti iz 20-ak hrvatskih gradova početkom tjedna ustali su protiv polaganja državne mature. Među njima nisu bili i labinski srednjoškolci. Ili su možda ipak negdje tiho protestirali ali ih mi ostali nismo vidjeli? Valjda bismo barem mi novinari znali da se tako nešto dogodilo?! S obzirom da labinska omladina obično ima kasno paljenje, možda će naši protiv (ovakve) državne mature ustati tek za nekih desetak godina, baš kao što su gradske oce uvjerili da im naprave skate park desetak godina nakon što je s labinskih ulica išćeznuo posljednji skejter.
Možda sam nostalgično subjektivan, ali čini mi se da je moja generacija srednjoškolaca (prva polovica 80-ih godina) bila mnogo revolucionarnija, kreativnija, entuzijastičnija i urbanija (mi smo imali dva disko kluba, a danas su najpopularnija dva folk kluba).
Evo jednog primjera iz tog vremena. Današnjim je srednjoškolcima vjerojatno nepojmljivo da su do sredine 80-ih u SŠ Mate Blažine (tada SŠC) bile obavezne školske kute. Protiv takve uniformiranosti ustala je upravo naša generacija i od svog zahtjeva nismo posustali sve dok kute nisu i službeno ukinute. Kroz angažirane karikature u školskom listu i u tadašnjoj Labinskoj komuni dao sam i osobni doprinos borbi protiv kuta, a mlađim će čitateljima biti zanimljiv podatak da je među kolovođama bio i Adriano Kiršić, koji će četiri godine kasnije postati zvijezda jugoslavenske medijsko-političke scene kada je kao novinar ljubljanske Mladine otkrio aferu s lovranskom vilom generala Mamule, što je bio početak demontaže mita o JNA. Godinu dana prije toga u Makedoniji ga je uhitila tamošnja policija jer je s jednim Slovencem građanima dijelio bedževe s natpisom protiv nošenja Titove štafete.
Ravnatelj (direktor) srednje škole početkom 80-ih bio je Željko Brenčić, dobar profesor i veliki čovjek, ali koji je uvijek bio pomalo krut. Brenčić s učenicima nije imao odnos kao danas Čedo Ružić (tada se to valjda nije ni preporučivalo) i mi smo s njim dosta «ratovali». Sjećam se i detalja kada su Adriano Kiršić i njegov tadašnji najbolji prijatelj Mario Batelić (brat pokojnog Prceta) odbili platiti solidarnu odštetu za svu štetu načinjenu u školi (krede, stolice, klupe...) s obrazloženjem da oni nisu ništa oštetili i da neće plaćati zbog štete koju su napravili drugi. Brenčić ih je tada razuvjerio s rečenicom: «Ni ja nisam izazvao potres u Crnoj Gori pa sam svejedno, poput svih, odvojio jednu nadnicu za pomoć Crnoj Gori».
Brenčić je kasnije napravio lijepu političku karijeru doguravši do predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine Općine Labina (premijer Labinštine) i danas, kada se sjetim tih naših «revolucionarnih» dana, moje asocijacije na mandat Željka Brenčića, unatoč našim tadašnjim „ratovima", uglavnom su pozitivne.
Zašto sam se svega toga išao prisjećati? Zato što mi se čini da je naša generacija, za razliku od ovih danas, znala što hoće i kako to ostvariti i to bez ikakvih Gradskih vijeća mladih ili Savjeta mladih. Kada smo imali cilj, prema njegovom ostvarenju išli smo svim srcem, bez kalkulacija. Nije nam bilo važno koliko ćemo za to potrošiti vremena, a najmanje nam je bilo važno koliko će to vrijeme koštati (ako smo uopće i znali što to znači).
Zato me ovih dana posebno šokiralo kada sam saznao da će nedavno izabrani članovi Savjeta mladih Grada Labina za svoj rad primati novčanu naknadu! Za mene je to skandalozno. Ispravite me ako griješim. (Nenad Čakić)