U povodu obljetnice Titove smrti: Svi apsurdi labinskog spomenika 4.5.2008 23:18
Prije 28 godina umro je Josip Broz Tito. Toga dana, 4. svibnja 1980. godine, vraćao sam se s labinskim izviđačima sa sedmodnevnog logorovanja na otoku Krku. Bio sam učenik 7. razreda OŠ Vitomir Širola Pajo iz Nedešćine i još uvijek se sjećam kako smo se zabavljali i smijali vozeći se Istratransovim autobusom iz Krka prema Labinu. Naravno, tada još nismo znali da je samo dva sata ranije u bolnici u Ljubljani umro «najveći sin naših naroda i narodnosti», a osim liječničkog konzilija, najužeg partijskog vrha i tv voditelja Miroslava Lilića, to nije znao nitko drugi. Kada smo navečer došli doma, Lilić je svima priopćio tužnu vijest, a nogometaši Zvezde i Hajduka prekinuli su redovnu prvenstvenu utakmicu na Poljudu i počeli plakati. Trener Hajduka, koji je među prvima zaplakao, te je godine bio slavni Tomislav Ivić.
Baš kao što se moja majka u detalje sjeća što je radila onog dana kada je u Dallasu izvršen atentat na J.F.K.-a, tako se vjerojatno i većina pripadnika moje generacije sjeća što su radili toga 4. svibnja 1980. godine, jer htjeli mi to ili ne, lik i dijelo J. B. Tita, kao i vrijednosti koje je on zagovarao, obilježili su naša djetinjstva.
Prije nego nastavim dalje, odmah ću se ograditi i reći da namjera ovog teksta nije vrednovanje Titove povijesne uloge, iako i o tome imam jasan i nedvosmislen stav.
SPORNA TITOVA BISTA
Na obljetnicu Titove smrti zapravo sam još jednom htio podsjetiti na postavljanje Titove biste na labinskom autobusnom kolodvoru i svu apsurdnost takve odluke labinske gradske vlasti. Kao što je poznato, članovi labinskog SAB-a još su krajem 90-ih godina prema Gradskom poglavarstvu uputili zahtjev da se na Aleji velikana u Starom gradu postavi Titova bista. Tadašnji gradonačelnik Marin Brkarić godinama je lukavo izbjegavao njihov zahtjev, a dogradonačelnik Vlado Paliska borcima je tada bez okolišanja rekao da ako već negdje treba postaviti Titovu bistu, onda je primjerenije to učiniti u Pazinu, gdje su donesene povijesne odluke o sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom.
No, borci se nisu dali razuvjeriti i uporno su ponavljali svoj zahtjev Poglavarstvu. I onda je neki lumen uoči lokalnih izbora 2005. godine savjetovao Tuliju Demetliki da bi postavljanje biste bilo dobro za dobivanje umirovljeničkih glasova. Tulio je poslušao svog savjetnika i IDS-ova gradska vlast je napravila jednu od najvećih gluposti od dolaska na vlast 1993. godine - podigli su Titov spomenik. Doduše ne na Aleji velikana kao što su prvotno tražili SAB-ovci, već na autobusnom kolodvoru s obrazloženjem da je Tito na tom mjestu 1. svibnja 1971. godine održao govor. Bilo je to u ožujku 2005. godine, bista je ekspresno podignuta i to bez građevinske dozvole. Usprkos bisti, na izborima održanim mjesec dana kasnije labinski umirovljenici u najvećem su broju glasali za Hrvatsku stranku umirovljenika i IDS smijenili s vlasti!
ČETIRI RAZLOGA PROTIV
Postavljanje Titove biste u Labinu, 25 godina nakon njegove smrti, bilo je apsolutno nepotrebno, pogrešno i komično, i to iz nekoliko razloga.
Prvo, Labin je jedini grad na svijetu (osim možda ponekog grada u Kini, Kubi ili Sj. Koreji) u kojem je 15 godina nakon pada Berlinskog zida izgrađen spomenik nekom komunističkom vođi (namjerno neću reći diktatoru, iako je Titova vladavina imala sve elemente diktature). Težiti ulasku u EU i istovremeno podizati spomenik komunističkom lideru prilično je kontradiktorno.
Drugo, Tito ničim posebno nije zadužio Labin, nikada nije živio ovdje, niti jednu povijesnu odluku nije donio iz Labina, u niti jednom svom velikom govoru nije posebno isticao Labin i niti jedan zaštitni znak Labina nije izgrađen za njegove vladavine (po tom pitanju, htjeli mi to priznati ili ne, za Labin je puno više učinio Mussolini). Također, labinska revolucionarna povijest svoje temelje ima u tradiciji talijanske ljevice i teško ju je na bilo koji način povezati s Titom i KPJ.
Treće, Tito je kriv za etničko čišćenje poslije rata u Labinu nakon kojeg je potpuno izmijenjena demografska struktura ovoga grada. Danas mnogi zaboravljaju da je Labin poslije rata bio kao Knin poslije Oluje. Domicilno stanovništvo u najvećem ga je broju napustilo, a u prazne stanove useljavali su se doseljenici iz Bosne i ostalih dijelova Jugoslavije. Zato mi je pomalo tragikomično da se na Tita najčešće vole pozivati IDS-ovi jastrebovi, iako je on zaslužan za najopsežniju i najtemeljitiju kroatizaciju (slavenizaciju) Labina i Istre. Mnogi od tih «trdih Istrijana» (koji Hrvate smatraju okupatorima) tek su dolaskom Tuđmana i HDZ-a svoja imena i prezimena smjeli promijeniti u talijanska.
I četvrto, zar 2005. godine labinska gradska vlast doista nije imala pametnija posla nego baviti se Titovom bistom? (Nenad Čakić)